|
Dominisov
Tractaculum o plimi i oseci Euripus seu de fluxu et refluxu
maris sententia tiskan je 1624. godine, iste godine kad je
Dominis zatvoren i umro u zatvoru. Njegovo mrtvo tijelo s njegovom
slikom i, nažalost, sa svim njegovim spisima spaljeno je na Campo
di Fiori. Uvod sadrži posvetu kardinalu Franciscu Barberiniju,
Romae Idibus Octobris MDCXXIII i tekst isusovaca Grassiusa s preporukom
da ovaj "erudite admodum scriptum" (vrlo strućan rad)
ne vrijeda ni pravu vjeru ili krščanske obićaje te na kraju i
imprimatur dominikanca Biscionusa. Usprkos tomu, traktat je dospio
na index librorum prohibitorum kao i ostali Dominisovi spisi.
Posveta završava riječima: "Rogemus Deum (molimo Boga) da
nas dogadaji "inter fluxum et refluxum" dovedu "ad
portum aeternae" (u vjećnost) i da daleko od svih opasnosti
otpoćinemo u vjećnoj radosti. I kao da je predviđao svoju skoru
smrt, završava s "Vale".
Interes i znanje o plimi i oseci postoje već tisućama godina budući
da su plimotvorni efekti važni za trgovinu i pomorstvo. Plimotvorne
sile nisu samo ugrožavale pomorstvo, nego svojim poplavama i čitava
naselja.
Kako su i Galileo i Dominis velik dio života proveli u republici
Veneciji, ne začuđuje njihov poseban interes za fenomen mijena
mora. Venecija je i danas ugrožena morskim poplavama. Već u šestom
stoljeću stari kroničar, po svoj prilici Paolo Diacono, opisuje
jednu strašnu poplavu mora riječima: "Non in terra neque
in aqua sumus viventes" (Živimo ni na kopnu ni na moru).
Dominis,
kao nadbiskup splitski i primas Dalmacije i Hrvatske, bolje je
poznat u svijetu po svom teološkom djelu u deset svezaka De Republica
ecclesiastica. Vecini fizicara, naprotiv, poznaje ga po njegovom
radu Euripu. Razlog tome je što Galileo u svom Dialogo sopra i
due massimi sistemi del mondo , u devetoj glavi, tri puta citira
Dominisov rad. Galileo koji je poznavao vecinu tadašnjih "teorija"
o plimi i oseci, ukljucujuci i Dominisovu, strpao ih je sve, kako
je rekao "in mazzo con le vechie ridiculose" (smiješne
teorije). Premda u Dialogu tvrdi da ih nema smisla ni citati,
a kamoli diskutirati o tim smiješnim teorijama, ipak tri puta
citira Dominisa. Cak, vezano za ulogu Mjeseca kod plime, postavlja
Dominisu objekciju: "Trebalo bi reci tom prelatu da Mjesec
prolazi svaki dan preko cijelog Mediterana, a samo na krajnjem
istoku i kod nas diže more".
Ta objekcija pokazuje da je Galileo površno procitao Dominisov
rad, jer Dominis eksplicitno spominje lokalne razlike plime i
oseke i daje za to ad hoc razloge.
Mada Galileo ne spominje eksplicitno Dominisa, nego ga manje-više
s podcjenjivanjem zove "nekim prelatom", ipak izgleda
da je taj Dominisov rad smatrao najvažnijim medu svim ostalim
"smiješnim" radovima. Galileo je našao u Dominisovu
radu nešto što je bilo manje smiješno negoli u ostalim radovima.
Inace ga ne bi citirao.
Da bismo i sami mogli ocijeniti Galilejevu i Dominisovu teoriju,
pogledajmo, usporedbe radi, kratko i kvalitativno današnju teoriju
plime i oseke.
Moderna
oceanografija o plimotvornim silama:
Pojednostavljeno govoreci, Zemlja i Mjesec rotiraju
oko centra mase sistema Mjesec-Zemlja i centripetalna sila udaljuje
vode na protivnoj strani Mjeseca (izbocina na moru u nadiru).
U isto vrijeme, gravitacijska sila izmedu Mjeseca i Zemlje privodi
vodu u pravcu Mjeseca (izbocina u zenitu). Ako sad dopustimo da
Zemlja rotira, promatrac na zemlji vidi dvije izbocine (plime)
koje su aproksimativno (ne tocno, radi plimotvornog trenja) fiksirane
na liniji Zemlja-Mjesec i rotiraju oko Zemlje. Zbog prividne dnevne
rotacije Mjeseca oko Zemlje, dva puta dnevno dolazi do dizanja
mora svakih 12 sati i 25.23 minuta. Na slican nacin djeluje Sunce,
samo sa 2.2 slabijom silom svakih 12 sati. Nadalje, plimotvorne
sile ne ovise samo o astronomskim racunima koji su teški jer se
radi o problemu triju tijela, tocnije više tijela, nego o plimotvornom
gravitacijskom trenju s morskim dnom. Na koncu, plima i oseka
ovisi o raznim meteorološkim utjecajima, kao npr. o vjetrovima
i tlaku zraka i njihovim promjenama kao i o salinitetu, dubini
i temperaturi mora i slicnim fizikalnim utjecajima. Da bi se opisalo
tu superpoziciju svih faktora plime i oseke, prema današnjim spoznajama
potrebno je 40 raznih parametara. Ni danas ne postoji analiticko
rješenje plimotvorne sile, nego kombinacija stalnog mjerenja na
raznim pozicijama kopna i plimotvorne teorije. Poznavajuci danas
kompleksnost morskih mijena, mora nam biti jasno da su sve teorije
i modeli prije 20. stoljeca imali ogranicenu vrijednost u interpretaciji
plimotvornih sila. To osobito vrijedi za teorije prije Newtona.
Zato je teško govoriti u prednewtonskom dobu o originalnosti "teorija",
jer su sve bile ad hoc modeli koji su tumacili djelomicno opservirane
efekte i u tom smislu bili originalni. Po mom mišljenju, bolje
je govoriti o originalnosti metodickog pristupa u obradi problema
i kriticnosti autora prema njegovim hipotezama. Ta metodološka
originalnost koja se sastoji u adekvatnoj kombinaciji eksperimentalnih
cinjenica i same teorije ima znanstvenu vrijednost, dok sama originalnost
modela koji ne tumaci totalitet pojava nema znacajnije znanstvene
vrijednosti. Naime, postoji beskonacni broj krivih modela. S toga
stanovišta Dominisov rad je moderan i vrijedan.
Dakle,
glavni elementi plimotvornih sila jesu:
1.
Mjesec i Sunce
2. Rotacija i revolucija Zemlje
3. Meteorološki i geostrukturalni efekti
Kod
Dominisa glavni uzrocnici plime i oseke su Mjesec i Sunce.
Tu se Dominis držao stare tradicije koja je vec opisana oko 1700.
prije Krista u indijskoj Samavedi, a spominju je i Tacit i Dante.
Za
Galileja glavni uzrocnik plime i oseke je kombinacija rotacije
i revolucije Zemlje. Tu se Galileo držao heliocentricnog sustava,
za razliku od Dominisa koji podržava geocentricni sustav.
Dakle,
vec u pretpostavkama njihovi modeli bili su vrlo ogranicenih vrijednosti
kao i ostali modeli prije Newtona.
Galilejev
model plime i oseke:
Galileo
je postavio teoriju koja je bila isto toliko genijalna koliko
i kriva. On vidi glavni uzrok plimotvorne sile u kombinaciji revolucije
i rotacije Zemlje. Ubrzavanje ili usporavanje Zemlje, vec prema
tome da li Zemlja rotira u pravcu revolucije Zemlje ili obrnuto,
prouzrokuje gibanje mora. To ubrzavanje i usporavanje Zemlje dogada
se svakih 12 sati. Kao model svojoj teoriji, Galileo donosi sliku
lade napunjene vodom. Ako ubrzamo ladu, voda se podiže na krmi
lade, a kad se lada usporava, voda se zbog inercije podiže na
pramcu lade. Lada predstavlja Mediteranski bazen. Sunce i Mjesec
daju samo dodatne efekte s dugorocnim periodama. Lako je vidjeti
da taj mehanizam ne može protumaciti amplitude i faze plimotvornih
sila. Cudno je da to veliki fenomenolog Galileo nije uocio, ali
kako znamo Galilejev cilj bio je pokazati da plima i oseka izravno
dokazuje rotaciju i revoluciju Zemlje. Galileo je opovrgnuo sve
objekcije protiv heliocentricnog sistema, ali mu je manjkao izravni
dokaz Zemljinog gibanja. Zato je svu svoju nadu polagao u to da
plima i oseka budu dokaz Zemljine rotacije i revolucije. Galileju
se cesto dogadalo da se u dokazivanju svojih teza previše vodio
ciljem dokaza i pri tome zaboravio na eksperimentalne cinjenice.
Opsjednut Kopernikovom teorijom, Galilejev pristup je bio više
ideološki nego znanstveni. To nije bio slucaj, kako cemo vidjeti,
s Dominisom i zato je Dominis bio bliži fizikalnoj stvarnosti
negoli Galileo. Nadalje, kod Dominisa nije postojala Galilejeva
notorna neznanstvena arogantnost prema neistomišljenicima.
Dominisov
model plime i oseke:
Za
Dominisa dominantni uzrok plime i oseke su, kao i kod vecine tadašnjih
modela, Mjesec i Sunce. Njihove su sile iste velicine i sumiraju
se vec prema njihovoj relativnoj poziciji prema Zemlji. Dominis
pripisuje privlacenje mora, kao i mnogi drugi, magnetskim silama.
On to opravdava analogijom s magnetskom iglom koju privlace "polarni
dijelovi Zemlje". Zašto to negirati, kaže Dominis, ako Zemlja
može privlaciti iglu, zašto nebeska tijela, koja su puno plemenitija,
ne bi mogla privlaciti element vodu. Kad je doznao da standardna
hipoteza da visina plime jednaka u zenitu i nadiru Mjeseca ne
može protumaciti plimotvorne sile na engleskoj obali, on mjesto
tocaka uvodi ad hoc privlacni transpolarni krug koji bi trebao
prolaziti kroz Zemljin pol i odgovarajuce nebesko tijelo. Odmah
kriticki navodi da nema razloga za taj "circulus transpolaris",
to je za sada samo imaginacija , jer sigurno postoje mnoge druge
mogucnosti tumacenja na koji nacin "corpora luminorum",
Mjesec i Sunce, privlace vodene mase na Zemlji. Kao opravdanja
za svoj pristup Dominis navodi da je obicaj astronoma, da hipoteze
ne dokazuju ukoliko iz njih slijede opservirani fenomeni. Dominis
je znao da postoje velike razlike plimotvornih sila na razlicitim
pozicijama na Zemlji, npr. u Splitu i Veneciji. Da bi to protumacio,
on uvodi hipotezu o simpatijama i antipatijama raznih dijelova
Zemlje za plimotvorne fenomene, slicno kao što sve biljke ne rastu
na svim terenima Zemlje. On tu hipotezu opravdava rijecima: "Addo
non esse omnino inprobabile" (dodajem, nije sasvim nevjerojatno).
U morskim tjesnacima Dominis, po uzoru na Aristotela, uvodi efekte
svjetla i topline, ali i tu ostaje kritican sa : "sic igitur
fieri potest" (to bi moglo tako biti). Na koncu, Dominis
ne smatra svoja razmatranja definitivnim i, za razliku od Galileja,
završava skromnije: "Si quis meliora promet magnae ei gratiae
debebuntur "! (ako netko iznese bolju teoriju, moramo mu
biti zahvalni). Dominisov metodicki pristup kombinacije eksperimentalnih
cinjenica i teoretske interpretacije problema mijena mora i njegova
kriticnost prema uvedenim hipotezama daju njegovom modelu stanovitu
znanstvenu vrijednost. Takvim tretmanom plime i oseke, Dominis
je nadvisio i samog osnivaca moderne fizike, što nije mala stvara
za jednog splitskog prelata!
Sigurno je to uocio i Galileo koji je bio vrlo kritican prema
metodama u znanstvenim radovima. Zato mislim da Galilejevo citiranje
ima veliku težinu za ocjenu Dominisova rada u ono doba. Cini mi
se da neki naši autori koji su se bavili poviješcu teorija plime
i oseke prije Newtona nisu istaknuli taj momenat. Zato je nerazumljiva
tvrdnja nekih autora da Dominisov rad nije znacajan, jer je ostao
vjeran geocentricnom sustavu, dok istodobno isticu znacajnost
rada astrologa Grizogona koji je takoder ostao u geocentricnom
sustavu!
Završetak:
U
Euripusu dolazi jasno do izražaja jedna važna Dominisova
karakterna crta. Giovanni Bartolo, izdavac, izvještava da je Dominis
jednom za neki svoj znanstveni spis izjavio da ga je razradio
"sebi za zabavu - animi tantum et delectationis causa".
Goethe je napisao o Dominisu: "On je otkrio suncani spektar
dok je govorio misu".
Dominisu je njegov znanstveni rad, a mislim i teološki bio hobi.
On se intenzivnije angažirao kao pedagog, biskup, nadbiskup i
politicar. Zato svoje teološke i znanstvene traktate nije uzimao
teutonski ozbiljno, za razliku od Galileja ili npr. Luthera. Takva
ozbiljnost nije ni odgovarala liberalnom duhu Dominisovom. Dominis
je bio Dalmatinac i nije uzimao stvari ekstremno ozbiljno ili,
ljepše receno, ideološki. Zato ni u religijskim disputama nije
bio ideolog kao mnogi klerici. On je bio više svjetovnjak, a manje
klerik. Uživao je velike simpatije mnogih žena i kako sam kaže
to prakticki cijenio. Zbog tog njegovog liberalnog i frivolnog
stava sigurno mu je izmaknuo kardinalski šešir za koji je imao
ambicije. Dobro je da nije postao kardinal; time je sacuvao slobodu
duha i tako dao Europi mali, ali važan impuls u humaniziranju
kršcanstva.
Karakteristicno za Dominisa bilo je nadalje da nije želio uci
u koštac sa životnim problemima nego ih rješava bijegom. Kad je
vidio da ga splitski kler poslije oduševljenog prijema više ne
trpi, bježi u Veneciju i daje ostavku na funkciju nadbiskupa.
Slicno je bilo u Senju, i kasnije u Veneciji i Londonu. Ustrajnost
nije bila Dominisova vrlina. Tako se može razumjeti toliko kritizirana
njegova nekonsekventnost i u kritici katolicke crkve i papizma.
Njegovo pokajanje i povratak u Rim rezultat je njegovog ležernijeg
i nedogmatskog stava, više emocionalnog nego racionalnog.
Ne cini mi se ispravnim mišljenje nekih autora da je Dominis imao
loš karakter i da su njegova "obracenja" bila fingirana.
Nažalost, ta simpaticna nekonsekventnost, rezultat njegovog naglašenog
liberalizma, koji ga je pratio još iz seminarski dana u Loretu
koštala ga je na koncu života.
Završavam parafrazirajuci još jednog Dalmatinca:
Parce ei, Domine, quia Dalmata erat!
|
